Proslava Dana Republike Srpske
Sva naša istorija počiva na onome što je kazivano, ili na onome što je materijalno sačuvano. Sve nam se to nekada prenosilo, kako bi svijest naša o kulturi srpskog naroda ostala neokrnjena, kako bi sjećanja na pretke i tradiciju živjela. U tim svjedočanstvima treba tražiti mladicu iz koje će nići neko novo, srećnije doba.
Na današnji dan, 9. januara, praznujemo Dan Republike Srpske. Ime joj dadosmo jer drugačije i nije moglo. Ovi prostori su poznavali slične nazive – Srpska zemlja, Srpska kneževina, Srpska kraljevina, Srpska Bosna, Srpska despotovina. Nama, Srbima, taj naziv je prirastao srcu. Taj pridjev je srastao uz Republiku. Mijenjali su se oblici vladavine, ali je suština trajala. Kao i danas. Ime je znamenje, svakako. I taj naziv određuje i čitave nesrazmjerno duge prostorne granice. Možda nismo nebeski, ali smo rijedak zemaljski narod po razuđenosti granica.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine dvaput je proglasio praznik neustavnim – 26. novembra 2015. i 29. marta 2019. godine. Republika Srpska je presudu odbacila kao neutemeljenu. Trebalo je sačuvati krov za Srbe, koji ostaše rasuti po rijetko naseljenoj teritoriji. To većinsko srpsko stanovništvo pre poslednjeg rata – osulo se, rasijalo i u zemlju zasijalo. „Groblja su nam mlada.“ Toliko rijetko rađamo, da se bojimo da se ne ostvari ono proročanstvo o stajanju pod jednom šljivom. Taj strah nas i tjera da, pripovijedajući bajku o tom preostalom srpskom rodu, ne zatremo i ne ugasimo pređu sopstvenog postojanja. A zemlja, naša dobra i jedina, neka počne brinuti o svojim preživjelim ranama, o mladima koji ih i ne pamte, i o starima koji zbog prošlosti teško mogu naprijed. Neka nas ne proklinju glasovi stradalnika skorašnjih. Jer, imenitelj im je svima isti – sem ove države, drugu nemaju. Nadamo se da će Srpska sve više biti kolijevka, jer zemlja nam teško kosti više primiti može.
Da će zlatni hrastov vijenac sa amblema imati koga čuvati.
Ostaje nam nada da će fizičke granice naše zemlje biti konstantne, ali da će duhovne rasti. Da ćemo i mi, današnji, imati kome i gdje pričati istoriju našu. Da će plamen biti – vječan!
Pa, ako iver jednog dana i padne, naša je sveta dužnost da zna sa koje je klade pala, i stati – živjela!
